|
Ostavljam ovo za svaki slučaj. Da znate da razlog nikada i nije postojao.
14.05.2011.
Ne vidim gdje se trenutačno nalazim ali sam napokon shvatio kamo sam vođen. Sjećam se svakog imena kojim sam se predstavljao ljudima koje sam nevješto zaobilazio, o čije sam riječi zapinjao. Sjećam se lica i pokreta, boja očiju i navika. Mirisa cigareta.
Ne znam kako objasniti i ne znam da li je stvarno, barem u mojoj glavi. Više nisam ni u to siguran. Danas sam sanjao tamu. Vidio sam ogroman val koji dolazi prema autobusu i čuo sam strah. Čuo sam očaj i strah. Trčao sam hodnikom i shvatio da nije stvarno, a ipak se doimalo tako poznatim, poput kuće iz koje si otet kao dječak bez sjećanja. Nisam mogao disati, sve se vrtjelo. Tada sam pao. Kada sam padao, zatvorio sam oči i čekao da udarim u pod. Osjećaj kada izostane nešto neophodno. Otvorio sam oči. Oko mene je bila samo praznina.
Vlastiti će me um proždrijeti. Neću morati odlučiti, skupiti dovoljno snage za dovoljno duboku ranu. Mislim da ni neću primjetiti. Biti će to jedna velika zabuna.
Ono kružno stubište masivnih zidova sad je u potpunosti u mraku i bez ljudi koji sjede na stepenicama i čitaju knjige koje im dopuštaju da se otmu od stvarnosti. Bez nervoznog poziva da se prepoznamo u stvarnosti koji nikada nije bio ispunjen. Ili onog čije je ispunjenje dovelo do razočaranja. Zapravo, kada sam bio gore, među tim ljudima, na svijetlu, ovo uopće nisu bile stepenice. Tada sam nosio titulu pjesnika. Bile su krošnje i škole i jutra. Smiješno. Mislim da idem u pakao. Mislim da ću umrijeti prije nego stignem tamo.
Nalazim se između dvije stepenice, držim se za zid. Mrak je. Čujem samo vlastito disanje. Ne osjećam. Kroz mrak prepoznajem vlastito lice.
|